Top 10 dvorišnih igara uz koje je odrastala cijela Jugoslavija

Prije mobitela i konzola cijeli svijet je stajao u dvorištu, a dan je trajao dok mama ne zovne s balkona. Ovo su igre iz djetinjstva koje su se igrale od Vardara do Triglava. Na listu su ušle samo dvorišne igre za koje nije trebalo ništa osim krede, kamenčića, lopte ili komada gume. Redoslijed je naš, a sjećanja na odrastanje u Jugoslaviji su zajednička.

1010. Ćorava baka

Jednom igraču se oči vežu maramom ili šalom, malo ga zavrte oko sebe i onda mora uhvatiti nekog od ostalih. Oni kruže oko njega, zadirkuju ga i izmiču u zadnji čas. U nekim verzijama "baka" mora samo dodirom pogoditi koga je uhvatila, što je znalo biti teže od samog hvatanja.

Ćorava baka je na listi jer ne traži ništa osim marame i malo hrabrosti. Svi pamte trenutak kad "baka" krene ravno prema živici ili kanti za smeće. Cijelo dvorište tad zadrži dah, rastrgano između smijeha i pitanja hoće li je iko upozoriti.

99. Šuga

Najjednostavnija igra koja postoji. Jedan igrač "ima šugu", dodirne nekog drugog i šuga prelazi na njega. U dijelu regije sličnu jurnjavu zvali su i lovice, ali suština je ista: trči dok možeš i ne daj se dotaknuti.

Šuga je dobila mjesto zato što je mogla početi bilo gdje: na odmoru, ispred zgrade ili na putu do prodavnice. Svako društvo imalo je i svoja pravila, a najpoznatije je ono strogo "nema vraćanja". Šugu nisi smio odmah vratiti onome ko ti ju je dao. Ponegdje je postojala i "kuća", drvo ili stub uz koji te niko nije smio dirati.

88. Trula kobila

Dvije ekipe. Jedna se sagne i napravi "kobilu", lanac pognutih leđa naslonjen na zid ili drvo. Druga ekipa zaleti se i skače na leđa, što dalje naprijed, da ima mjesta za sve. Ako se kobila pod teretom sruši, onda je "trula", a pravila o tome ko gubi razlikovala su se od ulice do ulice.

Ovo je igra za hrabre, a nekad i za one koji nisu mnogo razmišljali. Na listi je zbog čiste energije i grupnog smijeha kad se cijela gomila skljoka na travu. Pamte je i mame, ali po izderanim koljenima na hlačama.

77. Crna kraljica

Jedan igrač stoji okrenut zidu i izgovori "crna kraljica, jedan, dva, tri", a ostali se za to vrijeme prikradaju. Kad se on okrene, svi se moraju zalediti u mjestu. Koga uhvati da se pomjera, vraća se na početak. Pobjeđuje onaj ko se prvi dovuče do zida.

Crnu kraljicu volimo jer je bila savršena mješavina brzine i glume. Najbolji su znali ostati ukočeni na jednoj nozi, s rukom u zraku, dok su svi ostali prskali od smijeha.

66. Kauboji i Indijanci

Drveni pištolji, lukovi od pruta, perje zataknuto za uši i podjela na dvije ekipe. Pravila zapravo nisu postojala. Bilo je zasjeda iza garaža, "ranjavanja" i dugih rasprava o tome ko je koga prvi pogodio.

Ova igra je na listi jer pokazuje koliko su filmovi tog vremena hranili maštu djece. Svi su htjeli biti Vinetu, a niko nije htio biti negativac. Dovoljan je bio jedan kauč, jedna šuma iza zgrade i jedan prut, pa da dvorište postane Divlji zapad.

55. Klikeri

Šareni stakleni klikeri čuvali su se u kesici ili kutiji kao pravo blago. Igralo se na više načina. Negdje se nišanilo u rupicu iskopanu u zemlji, a negdje su se tuđi klikeri izbijali iz kruga nacrtanog prutom. U dijelu Hrvatske zvali su ih i špekule.

Klikeri su na listi jer su bili i igra i ekonomija. Ko je dobro gađao, kući se vraćao s punim džepovima. Ko nije, učio je prvu životnu lekciju o gubitku. Svako je imao i jedan klikere koji nikad nije stavljao u igru, onaj najljepši, s vijugom boje unutra.

44. Školice

Komad krede, asfalt ispred ulaza i nacrtana polja s brojevima. Baciš kamenčić u polje, pa skačeš na jednoj nozi, preko polja s kamenčićem, sve do kraja i nazad. Nagaziš liniju ili izgubiš ravnotežu i red ide na sljedećeg.

Školice su ostale u sjećanju jer su bile svuda, na svakom trotoaru u regiji. Nacrtane linije znale su stajati danima, dok ih kiša ne spere. Pravi igrači imali su i svoj omiljeni kamenčić, ravan i težak tačno koliko treba, i nosili su ga u džepu kao talisman.

33. Žmurka

Neko broji okrenut zidu, a svi ostali se razbježe u podrume, iza auta ili u grmlje. U nekim krajevima igra se zvala skrivača, ali svi su znali o čemu se radi. Kad brojanje završi, počinje potraga, a skriveni pokušavaju neprimijećeni dotrčati do zida i spasiti se.

Žmurka je visoko jer je bila najveća igra u dvorištu, jedina u kojoj je moglo učestvovati i dvadeset djece odjednom. Najdraži trenutak bio je kad posljednji igrač izleti iz skrovišta i u zadnjoj sekundi spasi sve ostale. To je bio pravi junak večeri.

22. Između dvije vatre

Dvije ekipe na dvije polovine terena, a po jedan ili više igrača iza leđa protivnika, u "vatri". Cilj je loptom pogoditi nekog iz suprotne ekipe, a pogođeni izlazi. Ko uhvati loptu, spašen je. U Srbiji je mnogima ova igra poznatija kao graničar.

Između dvije vatre je na drugom mjestu jer se igrala i u dvorištu i na časovima fizičkog. Pamte je generacije koje se inače nikad nisu složile ni oko čega. Svi znaju onaj osjećaj kad ostaneš posljednji na terenu, a cijela protivnička ekipa nišani samo u tebe.

Časna spominjanja

• Fudbal na male golove: dvije patike ili dva kamena umjesto stativa i vječna rasprava je li lopta prošla "ispod prečke".
• Žandari i lopovi: jurnjava s ekipama i "zatvorom", za koju je trebalo mnogo prostora i još više daha.
• Klis: stara igra u kojoj se kratki štapić udarcem većeg štapa izbacuje u zrak, više poznata starijim generacijama.

11. Lastiš

Metar ili dva gume iz galanterije, svezane u krug, i dvorište se pretvara u pozornicu. Dvije djevojčice stanu u lastiš i rastegnu ga oko gležnjeva. Kad ih nema dovoljno, posao odradi stolica. Treća skače po tačnom redoslijedu: unutra, vani, na gumu, preko gume. Svaka greška znači da je na redu neko drugi.

Lastiš je broj jedan jer je imao sve: vještinu, ritam, pravila koja su se prenosila sa starijih na mlađe i pjesmice uz koje se skakalo. Najviše se pamti onaj rast težine. Prvo gležnjevi, pa koljena, pa butine, a onda i struk, kad su samo najspretnije mogle stići nogom do gume. Igrale su ga uglavnom djevojčice, ali dječaci koji su se rugali znali su ga u tišini isprobati kad niko ne gleda.

Lastiš i klikeri su možda najjači simbol cijelog jednog djetinjstva, a lastiš je tu malo ispred. Nije trebalo ništa skupo, samo malo gume i strpljenja. Igra je spajala cijelu ulicu, od najmlađih koji su samo držali gumu do najstarijih koji su postavljali pravila. Zato ga s osmijehom pamte svi koje veže jugoslavija nostalgija, od Ljubljane do Skoplja.

Ovo je naša lista, a sad je red na tebi. Koja igra je kod tebe u dvorištu bila broj jedan i kako se zvala u tvom kraju? Glasaj u anketi ispod liste.