Bosanskohercegovački filmovi koje treba pogledati bar jednom

Bosanskohercegovački filmovi znaju nasmijati i rasplakati u istoj sceni, a ponekad i u istoj rečenici. Ovo je naš izbor deset naslova koje bi svako trebao pogledati bar jednom. U obzir su došli samo dugometražni igrani filmovi snimljeni u Bosni i Hercegovini ili u njenoj produkciji, od klasika iz jugoslovenskog doba do novijih festivalskih pobjednika.

1010. Gori vatra (2003)

Debitantski film Pjera Žalice smješten je u Tešanj nekoliko godina nakon rata. Gradom se proširi vijest da bi ga mogao posjetiti američki predsjednik Bill Clinton. Lokalni moćnici odjednom moraju pokazati suživot, red i pomirenje, i to preko noći. Zato se krpi sve što se može zakrpiti, a ono što se ne može, gura se pod tepih.

Na listi je jer se rijetko koji film tako vješto smije poslijeratnoj stvarnosti, a da je ne pojednostavljuje. Humor je suh i domaći, a ispod njega ostaje gorak ukus. Mnogi ga pamte po tome koliko se brzo cijeli gradić "dotjera" samo da bi dobro izgledao pred gostom.

99. Snijeg (2008)

Aida Begić u svom prvom igranom filmu odvodi nas u malo selo u istočnoj Bosni. Poslije rata tu su ostale uglavnom žene. Sve to traje dok jednog dana ne stigne ponuda da prodaju zemlju. One pokušavaju preživjeti od onoga što same naprave i prodaju.

Film je tih, strpljiv i snažan, bez ijedne scene koja viče za pažnjom. Nagrađen je u programu Sedmica kritike u Cannesu, što mu je otvorilo vrata publike širom Evrope. Ostaje u sjećanju zbog slike žena koje uprkos svemu odbijaju odustati od svog mjesta.

88. Epizoda u životu berača željeza (2013)

Danis Tanović snimio je ovaj film gotovo kao dokumentarac. Nazif Mujić i Senada Alimanović igraju sami sebe i rekonstruišu stvarni događaj iz svog života. Nazif sakuplja staro željezo da bi prehranio porodicu. Kad Senadi hitno zatreba operacija, ispostavi se da nemaju zdravstveno osiguranje, a bolnica traži novac koji nemaju.

Film je snimljen skromno i brzo, a ipak je na Berlinalu osvojio Srebrnog medvjeda, dok je Nazif Mujić nagrađen kao najbolji glumac. Na listi je jer pokazuje koliko malo treba da film bude velik: iskrena priča, stvarni ljudi i kamera koja ne skreće pogled.

77. Savršeni krug (1997)

Ademir Kenović snimio je ovu priču o opsjednutom Sarajevu po scenariju koji je napisao s Abdulahom Sidranom. Pjesnik Hamza, kojeg igra Mustafa Nadarević, ispraća ženu i kćerku iz grada i ostaje sam. Ubrzo uz sebe nađe dvojicu dječaka koji su ostali bez porodice. Njih trojica pokušavaju preživjeti dan po dan.

Film o ratu koji se ne bavi frontom, nego svakodnevicom: vodom, hranom, snajperom na raskršću i malim trenucima nježnosti. Prikazan je u Cannesu, u programu Petnaest dana autora. Nadarević nosi film tihom, umornom toplinom, a odnos pjesnika i dječaka je ono što gledaoci najduže pamte.

66. Sjećaš li se Dolly Bell? (1981)

Prvi dugometražni film Emira Kusturice odvodi nas na sarajevsku periferiju šezdesetih godina. Dino, kojeg igra Slavko Štimac, svira u lokalnom bendu i vjeruje u hipnozu i pozitivno razmišljanje. Jednog dana dobije zadatak da kod sebe sakrije mladu djevojku, a odrastanje mu se tad ubrza više nego što je planirao.

U Veneciji je nagrađen kao najbolji debi, a mnogi ga i danas smatraju najtoplijim Kusturičinim filmom. Scenarij je napisao Abdulah Sidran, pa dijalozi zvuče kao da su prisluškivani u nekoj sarajevskoj avliji. Rock'n'roll, porodične svađe i prva ljubav: teško je ne prepoznati bar dio sebe.

55. Grbavica (2006)

Jasmila Žbanić u svom prvom igranom filmu priča o Esmi, samohranoj majci iz sarajevskog naselja Grbavica, i njenoj kćerki Sari. Igraju ih Mirjana Karanović i Luna Mijović. Sara želi ići na školsku ekskurziju i za popust joj treba potvrda da joj je otac šehid. Esma je izbjegava, jer istina o Sarinom porijeklu potiče iz Esminog ratnog iskustva u logoru.

Film tu temu otvara obazrivo i dostojanstveno, kroz odnos majke i kćerke, bez ijedne scene radi šoka. Osvojio je Zlatnog medvjeda na Berlinalu. Karanović igra s ogromnom suzdržanošću: najjači trenuci su upravo oni u kojima Esma ne kaže ništa.

44. Valter brani Sarajevo (1972)

Partizanski klasik Hajrudina Krvavca smješten je u okupirano Sarajevo pred kraj Drugog svjetskog rata. Nijemci moraju osigurati prolaz važnog transporta, a Gestapo pokušava razotkriti tajanstvenog vođu otpora Valtera, kojeg igra Velimir Bata Živojinović. Slijede lažni Valteri, izdaje, pucnjave po krovovima i sarajevskim sokacima.

Valter brani Sarajevo je akcioni film kakav i danas gleda cijela porodica, od djede do unuka. Najpoznatiji je njegov kraj, kad njemački oficir, gledajući grad, zaključi da je Valter zapravo sam grad. Ta misao preživjela je decenije i postala dio sarajevskog identiteta.

33. Quo vadis, Aida? (2020)

Jasmila Žbanić u ovom filmu prati Aidu, učiteljicu koja radi kao prevodilac za UN u Srebrenici u julu 1995. godine. Kad u grad uđe vojska generala Mladića, hiljade ljudi traže spas u bazi UN-a u Potočarima. Aida, koju igra Jasna Đuričić, pokušava spasiti muža i sinove, dok vrijeme neumoljivo ističe.

Film se ne gleda lako, ali se gleda do kraja, bez daha. Nominovan je za Oscara za najbolji međunarodni film, a na Evropskim filmskim nagradama osvojio je nagrade za najbolji film, režiju i glumicu. Đuričić nosi gotovo svaki kadar. Njen pogled pun nade koja se gasi ostaje s gledaocem dugo nakon odjavne špice.

22. Ničija zemlja (2001)

Kad neko pita za najbolje bosanske filmove, Ničija zemlja se spomene skoro u prvoj rečenici. Danis Tanović smjestio je radnju u 1993. godinu, u rov između dvije linije fronta. Tu se zateknu dva neprijateljska vojnika, Čiki i Nino, koje igraju Branko Đurić i Rene Bitorajac. Uz njih je i ranjeni vojnik koji leži na mini: čim se pomjeri, svi lete u zrak.

Ničija zemlja crnim humorom pokazuje apsurd rata, nemoć međunarodnih snaga i medijski cirkus koji se brzo okupi oko nesreće. Osvojio je nagradu za scenarij u Cannesu, Zlatni globus i Oscara za najbolji strani film. Završni kadar je jedan od onih koji se ne zaboravljaju.

Časna spominjanja

• Most (1969): još jedan partizanski hit Hajrudina Krvavca, u kojem je zadatak srušiti most, a avantura nikad ne staje.
• Na putu (2010): Jasmila Žbanić o mladom paru čiji se odnos lomi kad se on priključi zatvorenoj vjerskoj zajednici.
• Kod amidže Idriza (2004): Pjer Žalica ponovo pokazuje da najbolje priča o običnim ljudima i sarajevskoj svakodnevici.

11. Otac na službenom putu (1985)

Ako treba izabrati jedan bosanskohercegovački film za cijeli život, to je za nas Otac na službenom putu. Emir Kusturica i Abdulah Sidran vode nas u Sarajevo pedesetih godina, u vrijeme nakon raskida sa Staljinom. Kad otac Meša, kojeg igra Miki Manojlović, zbog jedne neoprezne rečenice završi u radnom logoru, porodica dječaku Maliku kaže da je otac "na službenom putu".

Sve vidimo očima Malika, dječaka koji hoda u snu. Zbog toga je film istovremeno smiješan, nježan i strašan. Velika politika ulazi u kuhinju jedne obične porodice, preko svađa, ljubavi, izdaja i porodičnih ručkova. Mirjana Karanović kao majka Sena i Mustafa Nadarević kao šurjak Zijo dopunjavaju jednu od najboljih glumačkih postava koje je ova regija ikad okupila.

Film je u Cannesu osvojio Zlatnu palmu, a bio je nominovan i za Oscara za najbolji strani film. Ali nisu nagrade razlog što je na vrhu. Na vrhu je zato što ga je moguće gledati iznova i svaki put primijetiti nešto novo: pogled, šalu, tišinu za stolom. To je film o tome kako se veliki događaji pamte kroz male porodične uspomene.

To je naš izbor, a sad je red na tebe. Da li bi na vrh stavio Ničiju zemlju, Valtera ili neki film koji smo, po tvom mišljenju, nepravedno preskočili? Glasaj u anketi ispod liste i reci nam koji bosanskohercegovački film je tvoj broj jedan.