Filmovi iz bivše Jugoslavije koji su pokorili velike svjetske festivale

Zlatna palma, Zlatni lav, Zlatni medvjed: filmovi s ovih prostora odnijeli su sve tri. Na listu su ušli samo filmovi iz bivše Jugoslavije nagrađeni u zvaničnom programu Cannesa, Venecije ili Berlina, uz jedan izuzetak koji je mjesto zaslužio pobjedom na Sundanceu i dvjema nominacijama za Oscara. Redoslijed je naš, a svađa u komentarima je dobrodošla.

1010. Zvizdan (2015)

Dalibor Matanić ispričao je tri ljubavne priče iz dva susjedna sela, smještene u 1991, 2001. i 2011. godinu. U sve tri glavni par igraju Tihana Lazović i Goran Marković, ali svaki put kao drugi likovi. Zajedničko im je da ljubav pokušava opstati između dvije zajednice koje je razdvojio rat. Film o tome govori tiho i bez velikih riječi.

U Cannesu 2015. Zvizdan je osvojio Nagradu žirija u programu Un Certain Regard. Na listi je jer pokazuje da film o teškim temama može biti pun ljeta, muzike i mladosti. Naslov kaže sve: zvizdan je podne, vrijeme najjače vrućine, a ta vrelina gotovo se osjeti s ekrana.

99. Sjećaš li se Dolly Bell? (1981)

Debitantski film Emira Kusturice, snimljen po scenariju Abdulaha Sidrana. Radnja je smještena u Sarajevo početkom šezdesetih. Tinejdžer Dino, kojeg igra Slavko Štimac, svira u amaterskom bendu, vjeruje u moć autosugestije i zaljubljuje se u djevojku koju mu na čuvanje ostavlja lokalni sitni kriminalac.

U Veneciji 1981. film je osvojio Zlatnog lava za najbolje prvo djelo. Bila je to najava karijere koja će se na festivalima tek rasplamsati. Mnogi ga pamte po Dinu koji uporno sam sebe uvjerava da je svakim danom sve bolji. Teško je naći topliji portret odrastanja u jednoj sarajevskoj mahali.

88. Rani radovi (1969)

Želimir Žilnik snimio je film koji je 1969. osvojio Zlatnog medvjeda na Berlinaleu. Tri mladića i djevojka po imenu Jugoslava kreću među radnike i seljake da im prenesu revolucionarne ideje, u duhu studentskih nemira iz 1968. Naslov je posuđen od Marxovih ranih spisa.

Na listi je jer je to najdrskiji film na njoj: sirov, provokativan, snimljen kao da ga je pravila sama generacija koju prikazuje. Ime glavne junakinje nije slučajno. Jugoslava je simbol koji teško da je promakao i jednom gledaocu, ni kod kuće ni u Berlinu.

77. Epizoda u životu berača željeza (2013)

Danis Tanović uzeo je stvarnu priču romske porodice iz Bosne i pozvao njene članove da je odigraju sami. Nazif Mujić skuplja staro željezo, a njegova supruga Senada Alimanović hitno treba operaciju, za koju porodica bez zdravstvenog osiguranja nema novca.

Na Berlinaleu 2013. film je osvojio Veliku nagradu žirija, a Nazif Mujić Srebrnog medvjeda za najboljeg glumca. Snimljen je skromno, kamerom iz ruke, gotovo kao dokumentarac. Upravo zato djeluje tako snažno: nema glumačkih trikova, samo ljudi koji igraju sopstveni život.

66. Medena zemlja (2019)

Dokumentarac Tamare Kotevske i Ljubomira Stefanova prati Hatidže Muratovu, ženu koja u planinskom kraju Sjeverne Makedonije uzgaja divlje pčele i brine o ostarjeloj majci. Njen mir poremeti nomadska porodica koja se doseli u susjedstvo i počne se baviti pčelarstvom na svoj način.

Na Sundanceu 2019. film je osvojio Veliku nagradu žirija za svjetski dokumentarni film, a zatim i nominacije za Oscara u kategorijama dokumentarnog i međunarodnog igranog filma. Detalj koji svi pamte je Hatidžino pravilo: pola meda za nju, pola za pčele. Rijetko je jedna rečenica tako jasno objasnila cijeli film.

55. Ničija zemlja (2001)

Debitantski igrani film Danisa Tanovića smješten je u rov između dvije linije fronta u ratu u Bosni i Hercegovini. Tamo se zateknu Čiki (Branko Đurić) i Nino (Rene Bitorajac), vojnici s dvije suprotstavljene strane. Treći vojnik, Cera (Filip Šovagović), leži na mini koja bi eksplodirala čim se on pomjeri. Oko njih se uskoro skupe mirovne snage i novinari.

U Cannesu je film dobio nagradu za najbolji scenarij, a uslijedili su Zlatni globus i Oscar za najbolji strani film. Kad se pomene ničija zemlja i Oscar, ovo je prva asocijacija cijele regije. Crni humor ovdje služi da apsurd rata postane još bolniji.

44. Grbavica (2006)

Prvi dugometražni igrani film Jasmile Žbanić prati Esmu (Mirjana Karanović), samohranu majku iz sarajevskog naselja Grbavica, i njenu kćerku Saru (Luna Mijović). Sara za školsku ekskurziju treba potvrdu da joj je otac poginuo kao šehid, a to pitanje otvara tajnu koju Esma godinama nosi sama.

Film na Berlinaleu 2006. osvojio je Zlatnog medvjeda. Govori o ženama koje su preživjele ratno seksualno nasilje, s puno nježnosti i bez ijedne jeftine scene. Mirjana Karanović ovdje igra jednu od svojih najvećih uloga, a odnos majke i tinejdžerke ostaje u glavi dugo nakon odjavne špice.

33. Skupljači perja (1967)

Aleksandar Petrović snimio je priču o Bori, skupljaču perja iz Vojvodine, kojeg igra Bekim Fehmiu. Film je smješten u romsku zajednicu i prepun je blata, ljubavi, rakije i muzike, a uloge nose i profesionalni i neprofesionalni glumci.

U Cannesu 1967. film je dobio Specijalnu nagradu žirija, koju je podijelio s britanskim filmom "Accident", a zatim i nominaciju za Oscara. U svijetu je poznat pod naslovom "I Even Met Happy Gypsies". Domaća publika najviše pamti scenu u kojoj Olivera Vučo pjeva "Đelem, đelem". Bio je to dokaz da jugoslovenski film može stati rame uz rame s evropskim autorskim filmom.

22. Pred doždot (1994)

Milčo Mančevski složio je film od tri priče koje se prepliću između Makedonije i Londona. U njima su mladi monah koji je položio zavjet šutnje, urednica fotografije u Londonu i nagrađivani fotograf Aleksandar, kojeg igra Rade Šerbedžija, a koji se vraća u rodno selo.

U Veneciji 1994. film je osvojio Zlatnog lava, podijeljenog s tajvanskim filmom "Vive l'amour", a zatim i nominaciju za Oscara. Pred doždot i Zlatni lav zauvijek su postavili makedonsku kinematografiju na svjetsku mapu. Struktura je pamtljiva: kraj priče vraća se na početak, ali ne baš tačno, jer krug, kako film kaže, nije okrugao.

Časna spominjanja

• Underground (1995): druga Kusturičina Zlatna palma i film koji se i danas prepričava, između ostalog zbog muzike Gorana Bregovića.
• Dom za vešanje (1988): priča o Perhanu i njegovim čudesnim moćima donijela je Kusturici nagradu za režiju u Cannesu 1989.
• Poseban tretman (1980): film Gorana Paskaljevića za koji je Milena Dravić u Cannesu nagrađena kao najbolja sporedna glumica.

11. Otac na službenom putu (1985)

Sarajevo, početak pedesetih, vrijeme nakon raskola s Informbiroom. Meša (Miki Manojlović) zbog jedne nepromišljene opaske završava na prisilnom radu, a njegovom sinu Maliku kažu da je otac na službenom putu. Iz dječije perspektive pratimo porodicu u kojoj se tuga, ljubav i komedija smjenjuju iz scene u scenu. Mirjana Karanović igra Mešinu suprugu Senu, a Mustafa Nadarević šuraka Ziju, koji radi u policiji.

Kad se pomene Zlatna palma, Otac na službenom putu je film na koji cijela regija prvo pomisli. Kusturica i Sidran nagrađeni su u Cannesu 1985, a film je dobio i nominaciju za Oscara. Na vrhu je jer spaja sve što ovdašnji film radi najbolje: veliku historiju ispričanu kroz malu porodicu, humor koji ne umanjuje bol i likove za koje se čini da ih poznajemo iz vlastite ulice. A Malik koji hoda u snu jedna je od najljepših slika koje je naša kinematografija ikad dala.

Ovo je naš redoslijed, a sad je red na tebe. Koji film iz bivše Jugoslavije ti zaslužuje prvo mjesto? Glasaj u anketi ispod liste i reci nam šta smo propustili.