Top 10 hrvatskih filmova koje je voljela cijela bivša Jugoslavija

Hrvatska kinematografija je decenijama davala filmove koji nisu ostajali samo "domaći hit" nego su punili bioskope od Vardara do Triglava i postajali dio zajedničkog sjećanja. Ovdje su naslovi koji su, bilo kroz kino, bilo kroz nebrojene reprize na televiziji, postali pravi jugoslovenski film u najboljem smislu te riječi. Kriterij je jednostavan: hrvatski reditelji i produkcija, a publika širom regije koja ih i danas citira.

1010. Sokol ga nije volio (1988)

Branko Schmidt je po drami Fadila Hadžića snimio porodičnu priču smještenu na selo u Hrvatskom zagorju tokom Drugog svjetskog rata. U središtu je seljačka porodica koja pokušava sačuvati kuću, zemlju i obraz dok se oko nje mijenjaju vojske i vlasti.

Film ne igra na velike bitke nego na porodicu, avliju i selo, pa rat gleda iz kuhinje, a ne s bojnog polja. Upravo zato je publici bio blizak i iskren. Nije bio najgledaniji naslov liste, ali je zaslužio svoje mjesto kao jedna od toplijih i ljudskijih priča o tom vremenu, i film koji se i danas spominje kad se priča o ozbiljnijoj strani hrvatskih filmova.

99. Ritam zločina (1981)

Zoran Tadić je po priči Pavla Pavličića "Dobri duh Zagreba" napravio neobičan zagrebački film koji je mnogima otvorio oči da i krimić može biti umjetnost. U središtu je čovjek koji tvrdi da zločine u gradu može predvidjeti pomoću statistike, i čovjek kojeg ta ideja sve više uvlači u svoj svijet.

Umjesto pucnjave i potjera, film gradi napetost iz razgovora, brojeva i sumnje, pa se gledao i analizirao kao pravi mali neo-noir. Za ljubitelje žanra ostao je jedan od najelegantnijih naslova domaće produkcije i dokaz da Zagreb na platnu može izgledati kao pravi filmski grad.

88. Lisice (1969)

Krsto Papić je ovim filmom zakoračio na teren koji se tada rijetko dodirivao: period nakon sukoba sa Informbiroom i sudbinu ljudi koji su zbog toga trpjeli. Drama je bila hrabra za svoje vrijeme, a njena priča o strahu i pritisku ostavila je jak utisak na publiku koja ju je gledala.

Takva tema tada nije bila nimalo jednostavna za film, i upravo je ta hrabrost dodatno pothranila njegov status. Danas se smatra jednim od važnijih ostvarenja hrvatske kinematografije koje je otvorilo put ozbiljnijim, političnijim pričama u jugoslovenskom filmu.

77. Breza (1967)

Ante Babaja je po pripovijetki Slavka Kolara ispričao priču o djevojci na selu koja se bori protiv tradicije i očekivanja sredine. Film je pokazao da domaći film može govoriti o selu bez folklornog kiča, tiho i s puno poštovanja prema svojim likovima.

Poetičan, melanholičan i vizuelno upečatljiv, ovaj film se i danas spominje na fakultetima filmske umjetnosti širom regije kao primjer kako se lokalna, seoska priča može ispričati univerzalnim jezikom.

66. Ne okreći se sine (1956)

Branko Bauer je snimio ratnu dramu smještenu u okupirani Zagreb tokom Drugog svjetskog rata, s Bertom Sotlarom u glavnoj ulozi. Otac koji je pobjegao iz zarobljeništva pokušava pronaći sina i izvesti ga iz grada, ali otkriva da je dječak u međuvremenu odgajan u duhu ustaškog režima i da mu je rođeni otac postao stranac.

Umjesto akcije, film gradi napetost kroz odnos oca i sina, i baš zato djeluje jače od mnogih glasnijih ratnih filmova. Bauer je pokazao kako se o ratu može pričati suzdržano i ljudski, a film se i danas navodi među najboljim ostvarenjima domaće kinematografije.

55. H-8... (1958)

Nikola Tanhofer je snimio film koji rekonstruiše sudar autobusa i kamiona na magistralnom putu, prelazeći iz dokumentarnog u dramski ton kako bi pokazao niz slučajnosti koje vode do tragedije. Film je osvojio Zlatnu arenu za najbolji film na festivalu u Puli, što govori koliko je ozbiljno shvaćen već tada.

Ansambl glumaca iz cijele zemlje i inovativna struktura priče učinili su H-8... jednim od najcjenjenijih ostvarenja jugoslovenskog filma pedesetih godina. Decenijama kasnije kritičari ga i dalje svrstavaju među najbolje filmove ikad snimljene u ovom dijelu Evrope.

44. Tajna Nikole Tesle (1980)

Krsto Papić se ovog puta uhvatio u koštac s biografijom Nikole Tesle, a film je dobio dodatnu pažnju jer je u maloj, ali upečatljivoj ulozi J. P. Morgana nastupio Orson Welles. Petar Božović je kao Tesla publici približio genijalnog, ali i tragičnog izumitelja.

Film je prikazivan ne samo širom Jugoslavije nego i van njenih granica, što je bila rijetkost za domaću produkciju tog vremena. Za mnoge gledaoce ovo je bio prvi susret s pričom o Tesli ispričanom na velikom platnu, i ostao je referentna tačka decenijama.

33. Rondo (1966)

Zvonimir Berković je ispričao ljubavni trougao kroz metaforu šahovske partije, s Reljom Bašićem, Milenom Dravić i Stevom Žigonom u glavnim ulogama. Film je bio neobično smiren, intelektualan i precizan za svoje vrijeme, bez patetike i velikih gestova.

Kritičari ga redovno svrstavaju među najbolje filmove ikad snimljene na prostoru bivše Jugoslavije, a gledaoci su ga voljeli upravo zbog suptilnosti kojom govori o želji, ljubomori i odlukama koje mijenjaju živote. Rijetko je koji hrvatski film ostario tako dostojanstveno kao Rondo.

22. Vlak u snijegu (1976)

Mate Relja je po romanu Mate Lovraka snimio dječiji film koji je za mnoge generacije bio prva velika filmska avantura. Đaci iz jednog sela kreću vozom na izlet u grad, a na povratku se voz zaglavi u snijegu, pa djeca moraju sama da se organizuju, podijele ono što imaju i zajedno izdrže dok pomoć ne stigne.

Lovrakov roman se čitao u školama širom bivše Jugoslavije, pa su mnogi film gledali prvo u školi, a onda iznova na televiziji. Priča o drugarstvu i o tome da se problem najlakše rješava zajedno nije izgubila ništa od svoje topline. Ovo je film koji su gledali i djeca i roditelji, i rijetko ko ga se sjeća bez osmijeha i pokoje nostalgične uzdahe za snijegom kakav se danas rijetko viđa.

Časna spominjanja

• Imam dvije mame i dva tate (1968) Kreše Golika – topla porodična komedija o djetetu koje se snalazi između novih porodica svojih razvedenih roditelja.
• Novinar (1979) – politička drama koja je u svoje vrijeme izazvala dosta rasprava zbog teme kojom se bavila.
• Ciguli Miguli (1952) Branka Marjanovića – oštra politička satira koja je ubrzo nakon snimanja povučena i decenijama čekala da je publika uopće vidi.

11. Tko pjeva zlo ne misli (1970)

Krešo Golik je snimio muzičku komediju smještenu u Zagreb tridesetih godina prošlog vijeka, s pjevanjem, ljubavnim zapletima i jednom toplom slikom porodičnog života koja nadilazi vrijeme u kojem je snimljena. Ovo je film koji se ne gleda samo jednom – televizija ga je često reprizirala, nerijetko oko praznika, a generacije su se uvijek iznova smijale na iste scene.

Upravo je ovaj naslov najbolji primjer onoga što znači pravi kultni film u regionu: svi ga znaju, svi znaju barem jednu pjesmu iz njega, a opet, nijedna reprizna sezona ne prođe a da se neko ne zapita hoće li ga opet pustiti na programu. Ako nekog pitate da navede jedan hrvatski film koji je zaista volio "cijela Jugoslavija", odgovor će skoro sigurno biti ovaj.

Slažeš li se s ovim redoslijedom, ili bi na vrh stavio neki drugi naslov? Glasaj u anketi ispod liste i reci nam koji je tvoj broj jedan.