Top 10 hrvatskih reditelja koji su obilježili domaći film

Neki reditelji snime jedan film koji se pamti. Ovi su snimili cijele epohe. Na listi su hrvatski reditelji čiji su filmovi, od zlatnog doba jugoslovenskog filma do danas, ostavili trag u cijeloj regiji, a rangirali smo ih po uticaju, dosljednosti i filmovima koji se i danas gledaju.

1010. Ante Babaja

Ante Babaja je bio reditelj tihih, slikarski komponovanih filmova. Rado je posezao za književnošću i pretvarao je u čiste filmske slike. Najpoznatiji mu je film "Breza" (1967), adaptacija proze Slavka Kolara o krhkoj seoskoj ženi Bari u zagorskom selu.

Babaja je kasnije adaptirao i romane Slobodana Novaka, među njima "Mirise, zlato i tamjan" (1971). Nije pravio glasne filmove ni hitove za široku publiku. Ipak, "Breza" se redovno spominje među najljepšim ostvarenjima hrvatskog filma, a njeni kadrovi seoskih običaja i pejzaža ostaju u sjećanju dugo poslije odjavne špice.

99. Nikola Tanhofer

Nikola Tanhofer je bio i snimatelj i reditelj, pa se kod njega uvijek vidi oko za sliku. Njegov najslavniji film je "H-8..." (1958), inspirisan stvarnom saobraćajnom nesrećom autobusa i kamiona na cesti Zagreb–Beograd.

Film prati putnike u satima prije nesreće, a gledalac sve vrijeme zna kako će se priča završiti. Upravo ta neizbježnost drži napetost do kraja. Naslov se odnosi na početak registarske oznake vozila čiji vozač nikad nije pronađen. Za mnoge filmofile "H-8..." je jedan od najmodernijih filmova svog vremena u regiji.

88. Zvonimir Berković

Zvonimir Berković je u hrvatsku kinematografiju unio dašak evropskog autorskog filma. Njegov "Rondo" (1966) je komorna drama o nedjeljnim partijama šaha između dvojice prijatelja, dok se između jednog od njih i žene drugog rađa ljubav. U glavnim ulogama su Relja Bašić, Milena Dravić i Stevo Žigon.

Film je građen po uzoru na muzičku formu ronda: teme se vraćaju, ponavljaju i polako mijenjaju. Berković je kasnije snimio i "Ljubavna pisma s predumišljajem" (1985), ali "Rondo" ostaje njegov potpis, film koji se i danas proučava kao primjer elegantne filmske režije.

77. Dušan Vukotić

Dušan Vukotić je ime koje se veže uz Zagrebačku školu crtanog filma. Njegov kratki animirani film "Surogat" (1961) osvojio je Oscara za najbolji animirani kratki film i tako zagrebačku animaciju doveo pred cijeli svijet.

Vukotić se okušao i u igranom filmu, pa je režirao "Sedmi kontinent" (1966). Ipak, njegov najveći doprinos ostaje animacija: duhovita, stilizovana i potpuno drugačija od tadašnjih holivudskih crtića.

66. Vatroslav Mimica

Vatroslav Mimica je počeo u animaciji, a onda prešao u igrani film i donio sa sobom hrabrost za eksperiment. "Prometej s otoka Viševice" (1964) i "Ponedjeljak ili utorak" (1966) poigravaju se sjećanjem, vremenom i neobičnom montažom, nečim što tadašnja publika nije baš često viđala.

Njegov "Kaja, ubit ću te!" (1967) smješten je u dalmatinski gradić za vrijeme italijanske okupacije i spaja svakodnevicu malog mjesta s mračnom stranom rata. Kasnije je snimio i historijsku "Seljačku bunu 1573" (1975). Mimica je dokaz da je jugoslovenski film šezdesetih znao biti itekako moderan.

55. Dalibor Matanić

Dalibor Matanić je jedan od najistaknutijih reditelja svoje generacije. Pažnju je privukao filmom "Fine mrtve djevojke" (2002), pričom o dvije mlade žene koje unajme stan u Zagrebu i suoče se s netrpeljivošću okoline. Snimio je i "Sto minuta Slave" (2004) o slikarici Slavi Raškaj te "Kino Liku" (2008).

Najveći uspjeh mu je donio "Zvizdan" (2015), dobitnik Nagrade žirija u programu Un Certain Regard u Cannesu. Film kroz tri ljubavne priče u tri decenije, od 1991. do 2011., nježno i bez patetike govori o ljudima iz dva susjedna sela koje je razdvojio rat.

44. Rajko Grlić

Rajko Grlić je reditelj koji je jednako dobar u ljubavnoj drami i u satiri. "Samo jednom se ljubi" (1981) prati ljubav poslijeratnog partizanskog funkcionera i balerine. "U raljama života" (1984) je duhovita priča o ženama, televiziji i svakodnevici.

Kasnije je snimio "Karaulu" (2006), smještenu na graničnu karaulu JNA 1987. godine, po romanu Ante Tomića. Film je nastao kao koprodukcija više zemalja bivše Jugoslavije, a glumci dolaze iz cijele regije. Grlić je i jedan od osnivača Motovun Film Festivala, pa je hrvatski film obilježio i iza kamere i van nje.

33. Vinko Brešan

Vinko Brešan je majstor komedije koja te nasmije i onda natjera na razmišljanje. Debitovao je filmom "Kako je počeo rat na mom otoku" (1996), crnom komedijom o mještanima jednog dalmatinskog otoka i vojnoj kasarni 1991. godine. Uslijedio je "Maršal" (1999), u kojem se na otoku pojavljuje duh Josipa Broza Tita.

Brešan zna promijeniti ton, pa je "Svjedoci" (2003) ozbiljna ratna drama. Kasnije su stigli "Svećenikova djeca" (2013), satira o mladom svećeniku na otoku. Veliki dio scenarija pisao je sa ocem, dramatičarem Ivom Brešanom. Rijetko koji hrvatski reditelj ima toliko filmova koje publika citira napamet.

22. Krsto Papić

Krsto Papić, rođen u Crnoj Gori, gradio je karijeru u Zagrebu i snimao filmove koji su se usuđivali dirati u osjetljive teme. "Lisice" (1969) se odvijaju 1948. godine, u vrijeme Informbiroa, na svadbi u dalmatinskom zaleđu. "Predstava Hamleta u Mrduši Donjoj" (1973), po drami Ive Brešana, urnebesna je satira o seoskim moćnicima koji postavljaju Shakespearea.

Papić je snimio i "Izbavitelja" (1976), rijedak domaći horor o štakorima koji se pretvaraju u ljude. Kasnije ga je preradio u "Infekciju" (2003). Tu su i "Život sa stricem" (1988) i "Priča iz Hrvatske" (1991). Kroz sve žanrove provlači se ista nit: oštar pogled na moć i ljude koji je zloupotrebljavaju.

Časna spominjanja

• Veljko Bulajić: veliki ratni spektakli poput "Bitke na Neretvi" (1969), nominovane za Oscara, nastali su u njegovoj zagrebačkoj karijeri.
• Lordan Zafranović: "Okupacija u 26 slika" (1978) je jedan od najpotresnijih filmova o Drugom svjetskom ratu u Dalmaciji.
• Ognjen Sviličić: "Armin" (2007) je tiha, precizna drama o ocu i sinu koja je pokazala snagu novijeg hrvatskog filma.

11. Branko Bauer

Ako postoji reditelj koji je postavio temelje hrvatskog filma, to je Branko Bauer. Rođeni Dubrovčanin snimao je filmove za sve uzraste i u svim žanrovima. Počeo je dječijim filmom "Sinji galeb" (1953), po romanu Toneta Seliškara, a onda redom snimao filmove koji se i danas pamte.

Njegov "Ne okreći se, sine" (1956) je ratni triler o ocu koji pobjegne iz voza za logor i pokuša izvesti sina iz okupiranog Zagreba. Sina je u međuvremenu odgojila ustaška mladež. U ulozi oca je Bert Sotlar, a scene bijega i potjere kroz grad i danas drže pažnju bolje od mnogih modernih akcijskih filmova. Slijedila je komedija "Martin u oblacima" (1961), a "Licem u lice" (1963) je smjela drama o partijskom sastanku u građevinskom preduzeću, na kojem radnik javno kritikuje direktora.

Bauer je radio širom bivše Jugoslavije. Režirao je "Salaš u Malom Ritu" (1976) i "Boška Buhu" (1978), filmove koje su generacije gledale od Vardara do Triglava. Upravo ta kombinacija zanatske preciznosti, hrabrih tema i ljubavi prema publici čini ga našim prvim mjestom. Bez Bauera ne bi bilo ni Papića, ni Brešana, ni Matanića onakvih kakve danas znamo.

Ovo je naš izbor, ali hrvatski film ima dovoljno velikih imena za još nekoliko ovakvih lista. Koga bi ti stavio na prvo mjesto? Glasaj u anketi ispod liste i reci nam koga smo nepravedno izostavili.