Top 10 makedonskih filmova koje treba pogledati bar jednom

Makedonski filmovi su često ostajali u sjeni većih kinematografija u regiji. Ipak, ova mala kinematografija ima Zlatnog lava, dvije oskarovske nominacije u istoj godini i nekoliko klasika koji se i danas gledaju bez daha. Za ovu listu birali smo samo igrane i dokumentarne filmove iz Makedonije, od prvog igranog filma do festivalskih hitova, po značaju, utisku i tome koliko su ostali u sjećanju. Ovo su, po nama, najbolji makedonski filmovi.

1010. Frosina (1952)

Svaka kinematografija negdje počinje, a makedonska počinje ovdje. Frosina, u režiji Vojislava Nanovića, smatra se prvim makedonskim igranim filmom. Snimljena je u Jugoslaviji ranih pedesetih, u vrijeme kada se domaća filmska industrija tek gradila. Naslov nosi ime glavne junakinje, žene sa sela.

Danas je Frosina prije svega vremeplov. Kamera bilježi sela, lica i ritam života kakvi se više ne mogu vidjeti. Nije to film koji se gleda zbog napetosti, nego zbog osjećaja da gledaš kako jedan narod prvi put sebe stavlja na veliko platno. Za svakog ljubitelja filmske historije regije to je obavezna stanica.

99. Makedonska krvava svadba (1967)

Režiser Trajče Popov uzeo je jedan od temeljnih tekstova makedonskog pozorišta, dramu Vojdana Černodrinskog, i prenio je na film. Priča prati otmicu djevojke Cvete u vrijeme osmanske vlasti i njen prkos. Ta priča se generacijama igrala na scenama i pričala u kućama.

Film je ostao važan jer spaja dvije tradicije, pozorišnu i filmsku. Gledaoci koji su dramu znali napamet dobili su je u novom obliku, s pejzažima koje scena ne može pokazati. Danas se gleda kao klasik koji pokazuje koliko su stare priče, ispričane s puno emocije, mogle napuniti kino dvorane šezdesetih.

88. Jas sum od Titov Veles (2007)

Teona Strugar Mitevska snimila je film o tri sestre u Velesu. To je grad koji je dugo živio u sjeni zagađenja iz topionice. Već sam naslov je mali komad historije: koristi staro, jugoslovensko ime grada, koje mnogi stariji i danas nose u glavi.

Ovo je film atmosfere više nego zapleta. Dim, prašina i osjećaj zaglavljenosti u mjestu iz kojeg se teško odlazi prepoznatljivi su svakome ko je odrastao u industrijskom gradu bilo gdje u regiji. Labina Mitevska igra jednu od glavnih uloga, a saradnja sestara Mitevski ovdje pokazuje rukopis koji će kasnije donijeti i Petruniju.

77. Prašina (2001)

Poslije svjetskog uspjeha, Milčo Mančevski napravio je nešto potpuno neočekivano: vestern koji se seli na Balkan. Prašina prati dva brata s američkog Divljeg zapada čije priče završavaju u Makedoniji na početku 20. vijeka, u vrijeme borbi protiv osmanske vlasti. Cijela priča je uokvirena pričanjem u savremenom New Yorku. Igraju Joseph Fiennes i David Wenham.

Film je otvorio Venecijanski festival 2001. godine i podijelio kritičare. Upravo zato je zanimljiv. Revolveri, kauboji i makedonska brda u istom kadru zvuče kao šala, ali Mančevski se pita ko priča priče o Balkanu i zašto. Za nas je ovo hrabar, neobičan film koji zaslužuje drugu priliku.

66. Golemata voda (2004)

Ivo Trajkov ekranizovao je roman Živka Čingova, jednog od najvoljenijih makedonskih pisaca. Radnja je smještena u dječiji dom u godinama nakon Drugog svjetskog rata. U centru je prijateljstvo dvojice dječaka u sistemu koji traži poslušnost i ne trpi razlike.

Film je dirljiv bez patetike, a dječija perspektiva čini strogi poslijeratni svijet još hladnijim. Mnogi ga pamte po scenama koje izgledaju kao san: istovremeno lijepe i uznemirujuće. Ko voli priče o odrastanju i prijateljstvu jačem od pravila, Golemata voda će ga pogoditi pravo u srce.

55. Crno seme (1971)

Klasik Kirila Cenevskog prati vojnike makedonskog porijekla u grčkoj vojsci nakon Drugog svjetskog rata. Oni završavaju u zatvorskom logoru na jednom ostrvu. Tamo se od njih traži da se odreknu onoga što jesu.

Crno seme je težak film, ali je jedan od onih koje generacije navode kao vrhunac jugoslovenske makedonske kinematografije. Snaga mu je u jednostavnosti: zatvoreni prostor, ljudi pod pritiskom i pitanje koliko čovjek može izdržati prije nego što se slomi. Gleda se pažljivo i dugo se pamti.

44. Treto poluvreme (2012)

Treće poluvrijeme, kako se zove u prevodu, film je Darka Mitrevskog. Sve počinje kao sportska priča o fudbalskom klubu Makedonija iz Skoplja 1941. godine, za vrijeme bugarske okupacije. Klub dobija trenera, njemačkog Jevreja Rudolfa Spitza. Paralelno teče ljubavna priča mladog igrača i djevojke iz jevrejske porodice.

Kako film odmiče, sport se povlači pred historijom: deportacijom makedonskih Jevreja 1943. godine. Mitrevski spaja žanrove koje rijetko viđamo zajedno, sportski film, romansu i ratnu dramu, i drži ih na okupu do kraja. Film je bio makedonski kandidat za Oskara.

33. Gospod postoi, imeto i' e Petrunija (2019)

U Štipu, na Bogojavljenje, svećenik baca krst u ledenu rijeku, a muškarci skaču za njim jer se vjeruje da onoga ko ga uhvati prati sreća. Ove godine krst ne uhvati nijedan od njih, nego Petrunija, nezaposlena historičarka. Skočila je gotovo slučajno, a onda ne želi vratiti krst. Grad je u šoku.

Film Teone Strugar Mitevske prikazan je u takmičarskom programu Berlinala, a dobio je i nagradu LUX Evropskog parlamenta. Zorica Nuševa u glavnoj ulozi je fantastična: tvrdoglava, duhovita i ranjiva u isto vrijeme. Ovo je film o jednom krstu, ali i o tome ko u malom mjestu smije šta, i zašto. Gledaš ga s osmijehom, a misliš o njemu još danima.

22. Medena zemja (2019)

Medena zemlja, poznata u svijetu kao Honeyland, dokumentarac je Ljubomira Stefanova i Tamare Kotevske. Prati Hatidže Muratovu, pčelarku koja u gotovo napuštenom selu brine o bolesnoj majci i uzgaja divlje pčele. Njeno pravilo je jednostavno: pola meda za nju, pola za pčele. Mir se ruši kada u susjedstvo stigne nomadska porodica sa stokom i djecom i počne raditi drugačije.

Medena zemlja je osvojila glavnu nagradu žirija za svjetski dokumentarac na Sundanceu. Na Oskarima je nominovana i za najbolji dokumentarni i za najbolji međunarodni film, kao prvi dokumentarac koji je dobio nominacije u obje kategorije. Bez naratora i bez objašnjavanja, film izgleda kao igrani. To je priča o prirodi, pohlepi i ravnoteži koja se lako izgubi.

Časna spominjanja

• Bal-Can-Can (2005): crna komedija Darka Mitrevskog koja balkanski haos pretvara u čistu zabavu.
• Senki (2007): misteriozna drama Milča Mančevskog o duhovima prošlosti koji ne puštaju sadašnjost na miru.
• Iluzija (2004): film Svetozara Ristovskog o odrastanju u Velesu, gorak i iskren.

11. Pred doždot (1994)

Ako postoji jedan film koji je makedonsku kinematografiju stavio na kartu svijeta, onda je to Pred doždot Milča Mančevskog. Film je ispričan u tri dijela, "Riječi", "Lica" i "Slike", koja se odvijaju u Makedoniji i Londonu. U prvom dijelu mladi monah koji se zavjetovao na šutnju krije albansku djevojku u manastiru. U drugom, urednica fotografija u Londonu bira između dva muškarca. U trećem se fotograf Aleksandar, kojeg igra Rade Šerbedžija, poslije dugo godina vraća u rodno selo, gdje napetost između Makedonaca i Albanaca samo što ne eksplodira.

Ono što Pred doždot čini posebnim je struktura. Priče se zatvaraju u krug koji nije sasvim savršen, pa gledalac na kraju shvati da ono što je vidio na početku izgleda drugačije. Film je u Veneciji 1994. godine osvojio Zlatnog lava, kojeg je podijelio s filmom Tsai Ming-lianga. Bio je i prvi makedonski film nominovan za Oskara za najbolji strani film.

Više od svega, ovo je film o nasilju koje se prenosi s koljena na koljeno i o ljudima koji pokušavaju da ga zaustave. Snimljen je s puno ljubavi prema pejzažima i velikom tugom zbog onoga što se u njima dešava. Prizori kamenih sela i neba pred kišu ostaju u glavi godinama. Za nas je ovo neprikosnoveni broj jedan.

Ovo je naša lista, a sad je red na tebe. Da li bi na prvo mjesto stavio Mančevskog, Hatidže i njene pčele, Petruniju s krstom u ruci ili neki klasik koji nam je promakao? Glasaj u anketi ispod liste i reci nam koji je tvoj makedonski broj jedan.